M A L D I V I 2 0 1 1 .
Dvadeset dva dana plovidbe nam je trebalo od ostrva Lahaleb, posljednjeg sigurnog sidrišta u Crvenom moru pred zloglasnim Bab el Mandebom, do Malea, glavnog grada maldivskog arhipelaga. Na tom putu morali smo savladati jake protivne vjetrove, teško more, strah od pirata koji operišu u cijelom zapadnom dijelu Indijskog okeana i izdržati 22 dana u skučenom prostoru jedrilice. Čim smo stigli na Male, 20. decembra, Eric je uskočio u avion i odletio u Francusku, a ja sam ostao da čuvam Eclipse, a i da se malo odmorim, zaslužio sam. Vrijeme sam provodio kupajući se u ne baš toplom moru (u Crvenom moru sam se navikao na temperaturu vode od 33C, pa mi je 29 stepeni na Maldivima izgledalo hladno - sve je relativno sto bi reko čika Albert) i družeći se s jaranima. Nažalost, 4. januara, dok sam po mraku plivao s jedne druge jedrilice prema Eclipse, udario me gliser i dok se može reći da sam imao sreće jer me nije udario u glavu (ako je i bosanska, nije tvrđa od glisera), zaradio sam prilično ozbiljnu povredu na lijevoj nozi i trebalo mi je dvadesetak dana da se dovoljno oporavim da mogu manje - više normalno hodati i ponovo ići u more.
Eric se vratio dvadesetog januara, pa smo lagano krenuli prema jugu i desetog februara stigli na Gan, najjužnije od 1200 ostrva koja sačinjavaju Maldive. Upravo na Ganu smo se Eric i ja prvi put sreli, 2007. godine, gdje sam ja stigao iz Tajlanda, a on sa Chagosa. Naša sljedeća destinacija je upravo Chagos: zemaljski raj u srcu Indijskog okeana, gdje bi trebali ostati oko dva i po mjeseca. Negdje u maju očekujte Barbino sljedeće javljanje koje će se možda zvati: "Razglednica sa pustog ostrva". Kažem "možda" jer na Chagosu vrvi od ajkula...
Copyright © Barba 22
